Srednja škola Bedekovčina

  O, gdje li iščeznuše vremena, koja su slavila junačka djela?

Sumeranski kralj Gilgameš, povijesni vladar iz drevnih vremena, imao je, makar i nakratko, vjernoga druga Euklida s kojim se srčano borio protiv silnih nemani svojega doba. No, jednom, okušavši smrtnost, zemaljski život mu (p)osta, tek- žudnja za vječnim. Tek, urezano ime na 12 glinenih ploča (pjevanja) ispisanih klinastim pismom - za žuđenu vječnost! Jer, samo mijene su vječne. I, neke rijetke, vazda zelene knjige koje, sretno, prežive povijesne (pro)mijene. Knjige koje imaju moć da mijenjaju svije(s)t i pokreću, potiču ljude; na pozitivne promjene, na nove uvijek sviježe ideje, na spoznaju sebe… Vječito kolo sreće stalno se mijenja i dalje teče. I, opet se, po starom ,sve (po)kreće. Stare civilizacije umorne nestaju u prašinama prolaznosti, dok ih one nadiruće, poletnije i moćnije na krilima uspjeha smjenjuju na povijesnom tronu. Da bi, i one same, na vrhuncu moći 'vječne', okončale nekim' mačem', svršile pod naslagama 'vulkanskih pepela'.

 U pojedinačnoj i nacionalnoj svijesti junački epovi zauzimaju istaknuto mjesto. Prapovijesne junačke epove stare Indije „Mahabharatu“ i „Ramajanu“, kao i 'vječni' sumeransko - babilonski „Ep o Gilgamešu“, s vremenom su natkrilili vrhunci epskoga stvaralaštva starih Grka. Starogrčka je kultura uspostavila kulturne temelje zapadne civilizacije, a starogrčka književnost dala snažan pečat i presudno utjecala na književno stvaralaštvo zapadnoga kruga.

Klasična ( antička ) književnost

„Panta rei“ ( Sve teče. )

„Stalna na tom svijetu samo mijena jest.“

Heraklit (535. pr. Kr. – 475. pr. Kr.)

Svi smo mi odrasli na mitovima i legendama starih Grka; sa Olimpa sve konce vuče glavni bog Zeus, podzemljem upravlja Had, a morem vlada Posejdon, Geja je boginja Zemlje, boginja ljubavi Afrodita rodila se iz morske pjene, boginja mudrosti Atena štiti grad/polis Atenu… Apolon od ljepote blista, glazben je Orfej i strastven Eros, vrli su naši hrabri junaci: ranjivi Ahil, vjerni Patroklo i odvažni Hektor, Odisej je nadasve lukav, prkosni Prometej je titan… Ta, tko od nas nije uživao čitajući „Jasonovo Zlatno runo“, „ Legendu o Argonautima“ ili mitsku priču „Dedal i Ikar“?

U vrijeme perzijskih ratova, na poletnim krilima mlade demokracije cvala je umjetnost, na sve strane nicalo pjesničko nadahnuće, iskrile nove ideje… Iznad svega, poštovali su se izglasani zakoni, a u umjetničkom stvaralaštvu strogo su se poštivale utvrđene pjesničke norme. Sve je moralo biti savršeno sročeno u za to propisanoj idealnoj formi. Sve je trebalo biti harmonično, u idealnom skladu.

Prije samih vrhunaca starogrčkog pjesničkog umijeća među starim Grcima njegovala se usmena narodna književnost. Rapsodi (ulični pjevači ) i aedi (dvorski pjevači) pjevali bi epske pjesme opjevavajući djela i junake iz mitskoga razdoblja. Na njih se nastavlja Homer svojim epskim stvaralaštvom na početku klasične ere grčke književnosti. Naime, u 8. st. pr. Kr. spjevana su dva najznačajnija njena djela, Homerovi epovi „Ilijada“ i „Odiseja“, dvije knjige koje su snažno obilježile različite književne epohe, presudno utjecale na zapadni kulturni krug i duboko se urezale u svijest svih generacija do današnjih dana. A povijesni likovi i mitski junaci, bogovi Olimpa i njihova čudesna mitska pratnja, kao i njihovi odnosi, isprepletenost, uz intrige brojne i teške moralne dvojbe, sjajne junačke bitke, domišljatosti, vrline i slabost, pustolovna lutanja i ljubavni jade… svakom čitatelju dobro su znani. Kroz povijest su uzimani često kao vrijedni motivi i zahvalne teme: za razgovor, za listanje knjige, za gledanje filma, kao ideja za iščekivano putovanje, kao inspiracija za novo umjetničko preoblikovanje…

Homersko pitanje (pitanje autorstva) kao i samu strukturu (stih…) junačkih epova Ilijade i Odiseje ovoga puta, ostavit ćemo po strani.

Pri zalasku epike starogrčka je lirika dosegla svoj najviši domet. Zvala se melika (7. i 6. st. pr. Kr.) i pjevala uz pratnju žičanih instrumenata. Pjesnici Alkej i Anakreont i pjesnikinja Sapfa, bili su njeni najistaknutiji promicatelji. Presudno su utjecali na kasniji razvoj lirske pjesme.

Starogrčki filozof Aristotel (6. st. pr. Kr.) napisao je knjigu „Poetika ili O pjesničkom umijeću“. Knjiga u 26 glava govori o pjesništvu: analizira ga i svrstava. Govori o pojedinim književnim vrstama (tragedija, komedija, epsko pjesništvo) koje detaljno (pr)opisuje.

Prvim piscem europske basne smatra se Ezop ( 5. st. pr. Kr.). Svaka Ezopova basna ima etičku i pedagošku vrijednost. Bajke su sabrane u u vrijednu knjigu koja se i danas rado čita.

 Vrhunce umjetničkog stvaralaštva Grčka dosiže u 'zlatno doba' Atene ( 5./4. st. pr. Kr.). Demokrat tad postavlja temelje mlade demokracije, dok Sokrat baš postavlja sugestivna pitanja. Izgrađuju se umjetnička remek - djela, veliča se i oblikuje ljepota ljudskog duha i tijela. U samo središte interesa dolazi čovjek, njegov položaj i uloga u društvu, kao i njegove moralne dileme. Rado se potiče književnost, a najcjenjenija od književnih vrsta postaje drama ( tragedija i komedija ). Grade se brojna kazališta i dramske se predstave besplatno izvode za narod.

Eshil, Sofoklo i Euripid stvaraju nenadmašne tragedije koje u klasičnom ruhu obrađuju svakodnevne životne probleme i nose u sebi najviše humanističke ideale. Teme su najčešće mitske, poštuje se jedinstvo vremena, mjesta i radnje, a dramski sukobi nastaju zbog tragične žrtve za više ideale: nakon tragičnog završetka svršavaju katarzom, svojevrsnim duhovnim i duševnim pročišćenjem koje oplemenjuje misli i ljudske osjećaje.

Za koja se klasična dramska djela, bez imalo sumnje, može slobodno reći da su za sva vremena mijenjala i oblikovala svije(s)t?

Tragedije

      Eshil (525. – 456. pr. Kr.): Okovani Prometej

    Sofoklo (496. – 406. pr. Kr.): Antigona, Elektra, Kralj Edip

     Euripid (485. – 406. pr. Kr.): Elektra, Medeja, Orest

Komedije

Aristofan (448. – 385. pr. Kr.): Žabe, Ptice, Oblaci, Lizastrata

 Kao oštar kritičar svakodnevice ismijavao je Aristofan na svoj podrugljivo satiričan način društvene mane i nedostatke sugrađana koje pokreću pohlepa i ambicije. Svojim stilom i temama utjecao je snažno na kasnije komediografe.

 Štošta smo zanemarili važno izostavljanjem i nužnim skraćivanjima, prije svega, držeće se središnje teme „Virtualne noći knjige“, a ona je 'promjene'. (Uz zveket lonaca, prkos i 'metlu' gnjevnih sugrađana.)

Iz pepela povijesnih mijena začudno niče na jugu vladavina 'čizme', sve veća moć je i kulturni utjecaj nove sile na prevrtljivoj povijesnoj sceni.

Knjiga postaje omiljeno štivo za sve povlaštene učene ljude. Iz osvajačkih pohoda, sa svih strana svijeta, one se donose u Rim kao dio plijena, kao vrijedno kulturno blago. A novi graditelji svijeta grade i nove ceste. I svi putevi vode u Rim.

A na rubu starogrčke civilizacije, u samom središtu helenističke kulture, na području nekad moćnog Egipta, smjestila se najveća i najznamenitija knjižnica staroga vijeka.

Aleksandrijska knjižnica

„Knjižnicu je osnovao egipatski faraon Ptolomej u 3. st. pr. Kr. u sklopu kraljevske palače, u sastavu muzeja svetilišta muza. U njoj su se prikupljale na čuvanje sve knjige napisane na grčkome kao i grčki prijevodi značajnih djela autora izvan grčkog kulturnog kruga. Knjižnica je sadržavala do 700 000 papirusnih svitaka. Nije bila otvorena za javnost već samo za studente i znanstvenike. Vjeruje se da je sadržavala većinu cjelokupnog znanja antičkog svijeta. Mnogi su svici rukopisa pisani na gotovo svim tad poznatim jezicima (grčki, latinski, aramejski, hebrejski, jezici naroda Mezopotamije, perzijski, arapski, indijski) svijeta. Knjige su pokrivale biologiju, medicinu,, matematiku, astronomiju, filologiju, geografiju i povijest. Upravitelji knjižnice bili su, redom, najveći autoriteti svoga vremena. Pjesnik Kalimah načinio je svojevrsni katalog knjižnice pod nazivom Tablice. Knjižnica je višekratno uništavana i spaljivana. Nepovratno su nestala u povijesnim mijenama i mnoga vrijedna i rijetka knjiž(ev)na djela. Zadnja su spaljena u osvajačkom pohodu u 7. stoljeću nove ere.“

Rimska književnost

Svi putevi vode u Rim…

„in medias res“ - u središte radnje-

( Kvint Horacije Flak, 68. - 8. pr. Kr.)

Na povijesnu scenu stupa nova društvena i književna sila.

S početka neprimjetna, a kasnije sve brža, hitrija i silovitija i bez mača nezaustavljiva. Na latinskom jeziku ispisuje se cijela rimska kulturna i politička povijest. U samim se začecima stiha već javljaju 'pjesme trijumfa' na usmenoj tradiciji, a naziru se i začeci komedije u vidu dramskih prikazanja (seoske lakrdije, masne šale, opscenosti). I dok Apije gradi nove ceste započinju osvajački ratovi 'van granica čizme'.

 U 3. stoljeću pr. Kr. helenizacija prodire u sve pore rimskog društva i sve više se osjeća utjecaj grčke kulture. A ona potiče Rimljane na prijevode i obrade raznovrsnih književnih djela. Tako je i moguće da bivši grčki rob, a sada slobodni građanin Rima, slovi kao začetnik dramske i epske književnosti Rima: Andronik prevodi i prerađuje u saturnskom stihu Homerovu Odiseju. U ovom razdoblju najveći rimski komediografi Plaut i Terencije stvaraju svoje bezvremenske drame.

Komedije

Tit Makcije Plaut (254. - 184. pr. Kr.): Hvalisavi vojnik, Škrtac

Publije Terencije Afer (195. – 159. pr. Kr.): Eunuh, Braća

Dva rimska komediografa znatno se razlikuju u stilu i izričaju. Dok Plauta krasi živahan humor izražen narodnim govorom uz elemente lakrdije i farse, Terencije se drži grčkih originala i ozbiljnim tonom više se bavi sentimentalnošću i moralom. Osobito na razvoj europske komediografije utječe ljubimac rimske publike Plaut.

Rimsko društvo razvija se i spori, raste sve brže.

Katon Stariji, rimski državnik i cenzor piše anale, povijesno djelo „Postanci“ koje obiluje povijesnom i zemljopisnom građom. Na prijelazu stoljeća, pod snažnim utjecajem burnih događaja i povijesnih prevrata u Rimu dolazi do procvata govorništva. Svoje čuvene govore drže Katon, braća Grakho, Marko Antonije i Kras.

Nakon doba ratova i građanskih prevrata dolaze mirnija vremena.

S njima započinje i 'zlatni vijek' rimske književnosti, doba Cicerona i cara Augusta. U visokom rimskom društvu napušta se oponašanje grčkih uzora, stvaraju se samosvojna originalna djela koja čak i nadmašuju ona starogrčka uzorita. Rimsko klasično doba započinje stvaralaštvom Cicerona (80. godina pr. Kr.), s kojim proza preuzima prevlast. U to doba uz Cicerona, prvog rimskog filozofskog pisca i velikoga govornika, djeluju 'rimski Aristotel' svestrani Marko Terencije Varon i Gaj Julije Cezar koji živo i sažeto piše elegantnim stilom djelo „Zapisi o građanskom ratu „.

Marko Tulije Ciceron (106.- 43. pr. Kr.): O govorniku, O državi

O zakonima, O dužnosti, O prijateljstvu,

Nijedan rimski autor nije na europsku kulturu imao tako veliki utjecaj kao Ciceron. Kroz njega su latinski stil i jezik dosegli svoje vrhunce.

Od pjesnika u Ciceronovo doba stihove na klasičan način oblikuje Tit Lukrecije Kar ( filozofsko - didaktički ep „O prirodi“), kao daleka preteča ekoloških promišljanja i 'novi pjesnik' Gaj Valerije Katul koji svoju liriku, najvrijednije ljubavne pjesme, posvećuje Klodiji, a naziva je Lezbija u spomen na grčku pjesnikinju Sapfo.

U zlatno vrijeme cara Augusta na vrhunce rimskog stvaralaštva uzdiže se poezija. Nije vrijeme za mudroslovne i vatrene govore.

 Nastupa dugotrajno vrijeme mira, bez ratnih sukoba i stradanja, a uzoriti opet postaju stari grčki autori. Na već stečenoj rimskoj tradiciji nastaju djela najviše umjetničke vrijednosti. Bez bivše propagandne cenzure, uzdiglo se rimsko pjesništvo, na krilima novih nadahnuća i neiscrpnih izvora (stara grčka mitologija i nova rimska, s preinakama), do neslućenih visina. Vrijedna književna djela Vergilija, Ovidija, Horacija i Propercija postala su i ostala mjerilo najviših univerzalnih estetskih vrijednosti. Književnici se okupljaju u krugove na čijem čelu stoje ugledne osobe iz javnog života, koje njihov rad podupiru riječju i materijalno. Mecenatovom krugu pripadaju Horacije i Vergilije, prvi veliki pjesnik toga doba i jedan od najvećih svjetskih pjesnika uopće.

S početaka pisao je Vergilije pastirske pjesme, svojevrsne alegorije, u čijim se stihovima prelamaju burna zbivanja iz građanskih ratova, a u likovima pastira skrivale se ličnosti iz tadašnjega rimskog života. A idealizirana Arkadija tek je pjesnikovo utočište od burnih političkih zbivanja. U didaktičkom epu „Georgica“ Vergilije idealizira seoski život i slavi italsko tlo, sve u duhu obnove u miru koji je uspostavio car August. U posljednjoj fazi svoga stvaralaštva spjevao je čuveni junački ep „Eneidu“, svoje najveće i najpoznatije djelo. Spajajući mit sa suvremenošću, preuzimajući kompoziciju, tematiku i likove od Homera ispjevao je Vergilije mitsku sliku o slavi i porijeklu rimskoga naroda. Njegov utjecaj na sljedbenike i razvoj europskog pjesništva bio je nemjerljiv.

Publije Vergilije Maron (70. - 19. pr. Kr.): Eneida

Pastirske pjesme (Bucolica), Pjesme o zemljoradnji (Georgica)

Vegilijev suvremenik i vršnjak bio je Horacije koji se u književnosti pojavio podrugljivim pjesmama protiv izopačenih pojedinaca, iskazujući protest protiv bezumlja građanskog rata (zbirka „Epode“). U svojim satirama Horacije na šaljiv i ironičan način ismijava stvarne karaktere i slabosti u ljudskom ponašanju. U nekim satirama obrađuje moralno – filozofske i književne teme. Klasičnim heksametrom pisana su pjesnička „Pisma“ upućena javnim osobama u kojima pjesnik iznosi svoje stavove o moralnim i književnim temama. Istaknuto mjesto zauzima ono pod nazivom „Pjesnička vještina“ (Ars poetica), u kojoj pjesnik iznosi svoje teorijske stavove o pjesničkom stvaranju.

Kvint Horacije Flak ( 68. – 8. pr. Kr.): Epode, Satire, Pisma

Posebno mjesto u antičkoj poeziji pripada elegiji kojoj tek rimski pjesnici daju današnji smisao i značaj, postavljajući u njeno središte ljubav. U Augustovo doba elegija doživljava snažan procvat. Najznačajniji su elegičari Tibul, Propercije i Ovidije. Tibulovi stihovi odišu melankolijom, žudnjom za jednostavnim životom i nostalgijom za prošlošću. Izrečeni su jednostavnim jezikom punim harmonije.

Sasvim drugačiji pjesnik je Propercije. Njegove elegije posvećene su voljenoj Cintiji, a pozadinu ljubavi krase mu mitski prizori. U kasnijim 'rimskim elegijama' bavi se suvremenom i mitološkom tematikom.

Sekst Propercije (49. – 15. pr. Kr.): Elegije

Najplodniji i najvoljeniji rimski pjesnik stvorio je najsavršenije stihove. U ranoj mladosti ljubavne je elegije posvećivao Korini, izmišljenoj ljubavi. Istom razdoblju pripada i zbirka ljubavnih pisama, koja navodne mitske junakinje pišu svojim draganima. U „Ljubavnim vještinama“ Ovidije svojim prirođenim lepršavim stilom u ironično – didaktičkom tonu daje upute pripadnicima oba spola kako moraju postupati da bi imali uspjeha u ljubavi. U zreloj dobi stvara svoje najveće i najpoznatije djelo „Preobraženja“, didaktički ep u 15 knjiga. U njemu je sakupljeno 250 mitskih priča koje završavaju nekim preobraženjem, tj. čudesnim transformacijama koje objašnjavaju postanak vode, stijenja, biljaka, životinja, zvijezda ili nekih njihovih osobina. Pune napetosti i patetike priče su vješto povezane u cjelinu. U prognanstvu spjevao je „Tužaljke“ i „Pisma s Crnoga mora“. Znatno je utjecao na ljubavnu liriku sve do današnjeg doba.

Publije Ovidije Nazon (43. pr. Kr. – 18. n. e.): Ljubavi (Amores)

Umijeće ljubavi, Preobraženja ili Metamorfoze

 Odlaskom Ovidija sa književne scene završava i rimski 'zlatni vijek'.

U doba cara Augusta stvara se i proza. Na zanimljiv i jednostavan način o rimskoj povijesti piše Tit Livije na prijelazu u novo doba. U želji da prikaže uspon i slavu Rima, on nekritički idealizira rimsku prošlost. Napisao je rado čitano prozno djelo „Od osnivanja grada“.

U 'dobu novog stila',na početku ere Krista, nastaju basna, epigram i rimski roman. Poetski jezik prodire i u prozu, a dolazi i do preklapanja rodova. Novu rimsku scenu predvodi Seneka koji piše rasprave iz praktične filozofije „Dijalozi“ i usput dijeli etičke savjete kroz pisma.

Petronije piše satirični roman “Satiricon“ mješavinom proze i stiha. Roman mu se odlikuje finim humorom i ironijom, a osobito se ističe jedna veća cjelina znana i kao 'Trimalhionova gozba'. Silni se poroci rimskoga društva opisuju ovdje sočnim narodnim jezikom.

Valerije Flak se vraća mitskoj tematici s epom „Doživljaji Argonauta“.

Najveći rimski povjesničar Tacit tragičnim tonom punim kontrasta ispisuje „Povijesti“ i „Anale“, s rečenicama punim napola izrečenih misli. Svetonije piše biografije 12 rimskih careva „Život careva“.

Apulej stiže napisati fantastično - satirični roman „Zlatni magarac“.

Na samom izdisaju kasnoantičkoga doba Boecije u tamnici piše, dok čeka izvršenje smrtne kazne, svoje djelo „Utjeha filozofije“. Kao novi kršćanin, a baštinik starih humanističkih nazora, utjecao je znatno na srednjevjekovno obrazovanje. Smatra se posljednjim piscem antike. „Zbornik rimskog građanskog prava“, posljednji je dokument, ujedno i spomenik latinske rimske književnosti.

Godine 529. po Kristu, po Justinijanovom carskom naređenju, u Ateni je zatvorena Platonova Akademija, posljednji ostatak poganskih vremena, čime je konačno završeno i antičko doba.

No, latinski jezik nadživio je rimsku državu i antički kulturni svijet.

S latinskim stiže i nova povijesna mijena.

Srednjovjekovna književnost zapadnog kruga u nastavku priče

_ promjena!

Ponizno Vaš knjižničar

 Željko K.